Žene s kroničnom bubrežnom bolesti u vremenu prije i nakon početka liječenja dijalizom (bilo hemodijalizom ili peritonejskom dijalizom) rijetko mogu ostati trudne zbog nastalih hormonskih poremećaja. Trudnoće su ipak moguće i uvijek su rizične. U tom razdoblju menstruacijski ciklusi su poremećeni, neredoviti i često u potpunosti izostaju te su takve trudnoće neplanirane i vrlo rijetke.
Nakon transplantacije bubrega kod žena se vrlo brzu normaliziraju ovulacijski ciklusi, i to već nakon mjesec dana. Upravo je zato trudnoća, nakon bubrežne transplantacije, kod žena generativne dobi moguća. U prvim mjesecima nakon transplantacije primjenjuju se visoke doze imunosupresivnih lijekova koji sprječavaju odbacivanje bubrega. Također su česte komplikacije zbog mogućih infekcija koje mogu negativno utjecati na presađeni bubreg i na opće stanje primatelja bubrega. Često se primjenjuju i antibiotici radi sprječavanja ili liječenja nastalih infekcija. Trudnoće u ovom razdoblju, zbog mogućih komplikacija po majku i plod, nisu poželjne, stoga se za žene u generativnoj dobi nakon transplantacije preporučuje uporaba kontracepcije.
Kod žena s kroničnom bubrežnom bolesti koje će biti transplantirane, trudnoću uvijek treba planirati nakon transplantacije.
Trudnoća nakon transplantacije bubrega mora biti planirana i obično se preporučuje tek nakon godinu dana od transplantacije od živog darivatelja, odnosno dvije godine od transplantacije od umrle osobe. Tada je imunosupresivna terapija stabilna.
Prva uspješna trudnoća nakon transplantacije bubrega bila još 1958. godine kod žene stare 23 godine, koja je dvije godine ranije dobila bubreg od sestre blizanke. Rodila je u terminu, carskim rezom. Dvije godine kasnije rodila je i drugo dijete. Umrla je nakon 55 godina u 76. godini života. Sestra je nakon darivanja bubrega rodila tri puta.
Preduvjet planiranju trudnoće je i uredna bubrežna funkcija s kreatininom koji nije veći do 125 umol/l, gubitak proteina u 24 satnom urinu nije veći od 500 mg, bez akutnog odbacivanja unatrag godinu dana, te je krvni tlak reguliran. Treba isključiti citomegalovirusnu bolest koja se može aktivirati nakon transplantacije i negativno utjecati na razvoj ploda. Također i imunosupresivna terapija mora biti prilagođena jer su neki lijekovi koji se obično uzimaju protiv odbacivanja štetni za plod te se moraju zamijeniti najmanje šest tjedana prije planiranog začeća u dogovoru s liječnikom. Isto vrijedi i za lijekove koji se uzimaju za povišen tlak.
Ove trudnoće su uvijek rizične te se traži pojačani nadzor iskusnog ginekologa, transplantacijskog nefrologa i po potrebi endokrinologa. Transplantirane bolesnice se tijekom trudnoće kontroliraju svaka dva do tri tjedna, kasnije i češće. Prati se funkcija transplantiranog bubrega, postojanje infekcija, dobra regulacija tlaka, šećerna bolest koja može nastati u trudnoći. Oko 50 % trudnoća završi carskim rezom, iako nema zapreke za rađanje prirodnim putem. Indikacije za carski rez su iste kao u općoj populaciji. Kod 45 % žena s transplantiranim bubregom porod je prije 37. tjedna, prosječno u 36. tjednu. Djeca se mogu rađati s manjom porođajnom težinom u usporedbi s težinom djece iz opće populacije.
Uz imunosupresivnu terapiju, koja se prilagodila tijekom trudnoće, preporuča se i dojenje nakon poroda.
Nameće se pitanje utječe li trudnoća na funkciju transplantiranog bubrega i obrnuto? Trudnoća nema dugoročni učinak na funkciju presađenog bubrega koji se adaptira na trudnoću. Pojačani gubitak proteina urinom koji se javlja kod 40 % trudnica se već nakon tri mjeseca po porodu normalizira na razinu prije trudnoće.
Danas su uspješne trudnoće moguće i među bolesnicama koje imaju transplantirane i druge organe (srce, jetra, pluća). Zbog mogućih komplikacija po majku i dijete, takve trudnoće zahtijevaju intenzivnu kontrolu tima liječnika s iskustvom u ovom području.
mr.sc. Goran Samardžija, dr.med.
Specijalist internist-nefrolog
KBC Osijek