Jetra je najveći unutarnji ljudski organ, u dojenčadi i male djece volumenom je proporcionalno veća nego u odraslih. Nalazi se u desnom gornjem dijelu trbuha, zaštićena rebranim lukom. Građena je od dva glavna režnja, lijevog i desnog, te više manjih podjedinica (segmenata) od kojih svaki ima svoju opskrbu krvnim žilama i žučnim vodovima.
Jetra je organ koji ima više funkcija. Služi kao skladište energije u slučaju nedovoljnog unosa hrane, sintetizira proteine i faktore zgrušavanja krvi. Metabolizira mnoge toksine i tvari koje unesemo probavom. U jetri se stvara žuč koja sudjeluje u probavi masti i vitamina topivih u mastima.
Bolesti koje dovode do gubitka jetrene funkcije u dječjoj dobi mogu imati različitu kliničku sliku i tijek, no sve dovode do istog krajnjeg ishoda – jetrenog zatajenja. Ono može biti akutno (naglo nastalo) ili kronično (koje nastaje kroz duže vremensko razdoblje).
Jetreno je zatajenje najčešće povezano s cirozom jetre, stanjem u kojemu je tkivo jetre prožeto vezivnim tkivom. To onemogućuje normalan rad jetre i često dovodi do problema vezanih uz protok krvi kroz jetru – povećanog tlaka u jetrenom krvnom optoku – takozvane portalne hipertenzije. Zbog povećanog otpora protoku krvi kroz jetru, dolazi do proširenja krvnih žila u portalnoj cirkulaciji, što se klinički može vidjeti kao razvoj varikoziteta jednjaka (proširenje vena u jednjaku s rizikom od krvarenja), proširenje potkožnih vena oko pupka, povećanje slezene i nastanak hemeroida.
Iako je jetra organ s izuzetnim potencijalom regeneracije, prelazak u stanje ciroze i jetrenog zatajenja nepovratno je i zahtijeva transplantaciju organa kako bi se spasio život bolesnika.
Postoje mnoge bolesti koje u dječjoj dobi mogu dovesti do jetrene insuficijencije koja će zahtijevati transplantaciju. Najčešća od njih je atrezija žučnih vodova (bilijarna atrezija), no do potrebe za transplantacijom mogu dovesti i autoimuni hepatitis, primarni sklerozirajući kolangitis, genetske i metaboličke bolesti (Wilsonova bolest, deficit alfa-1 antitripsina, tirozinemija), no i akutno jetreno zatajenje uzrokovano virusnim infekcijama ili lijekovima.
Organ potreban za transplantaciju može biti kadaveričan (organ davatelja kod kojega je proglašena moždana smrt) ili dio organa živog (srodnog ili nesrodnog davatelja). Većina organa koje transplantiramo kod djece su kadaveričnog podrijetla. Najčešće se radi o organu odrasle osobe, kojega se, prema mogućnostima i potrebi, može razdijeliti kako bi se presadio dvama primateljima (djetetu i odrasloj osobi) što se naziva “split” transplantacijom. U tom slučaju veličina dijela jetre koji se transplantira dječjem bolesniku procjenjuje se prema veličini i dobi djeteta. Osim transplantacije dijela organa, čitava kadaverična jetra se transplantira u slučaju dječjeg davatelja ili u slučaju kada je primatelj dovoljno velik za čitav organ odraslog davatelja.
U slučaju transplantacije sa živog (srodnog ili nesrodnog davatelja) dio organa se presadi primatelju, dok dio organa koji ostaje u davatelju s vremenom postiže veličinu koju je imao prije operacije, što je posebnost jetre kao organa.
U slučaju jetrene insuficijencije ili jetrene bolesti koja može dovesti do iste, bolesnika je nužno uputiti u centar koji se bavi transplantacijom jetre u djece kako bi se procijenilo stanje bolesnika te indikacija (ili nemogućnost) uvrštavanja bolesnika na listu za transplantaciju jetre.
Prije procesa transplantacije potrebno je učiniti opsežnu obradu koja će uključivati i predoperativnu procjenu stanja bolesnika, nutritivnog i cjepnog statusa. Kod bolesnika kojima predstoji transplantacija nužno je provesti svu potrebnu vakcinaciju/procjepljivanje (i prema potrebi sezonsko procjepljivanje članova uže obitelji). Također je nužno posjetiti stomatologa kako bi se prije ulaska u izazovan i zahtjevan postupak smanjili svi potencijalni rizici infekcije. Nakon uvrštenja na listu za transplantaciju, ovisno o stanju bolesnika, potrebno je kontrolirati laboratorijske nalaze u određenim vremenskim periodima, uz procjenu uspješnosti suportivne terapije koje bolesnici koriste.
Budući da su bolesnici koji boluju od kroničnih bolesti jetre skupina koja je sklona pothranjenosti i nutritivnim deficitima, s naglaskom na mastima i vitaminima topljivim u mastima, posebno je važno pažnju posvetiti nadoknadi kalorijskih i specifičnih nedostataka, kako bi bolesnici u što boljoj tjelesnoj kondiciji dočekali operativni zahvat.
Sama transplantacija dugotrajan je operativni zahvat za koji je nužno znanje, iskustvo i vještina kirurga i čitavog tima. Isto tako je zahtjevno i liječenje u jedinici intenzivnog liječenja gdje bolesnici provode vrijeme nakon operacije.
Nakon transplantacije, kako tijelo ne bi odbacilo transplantirani organ, nužno je početi s imunosupresivnom terapijom. Navedena terapija najčešće je kombinacija nekoliko imunosupresivnih lijekova. Zbog povećanog rizika od infekcija te zbog imunosupresije, u sljedećim se mjesecima i godinama koristi terapija protiv infekcije.
Kada bolesnikovo stanje postane dovoljno dobro, otpušta se na kućnu njegu. Nastavlja se pratiti kroz dnevnu bolnicu u vremenskim razmacima koji se produžuju kako se razdoblje od transplantacije povećava.
Transplantacija pruža mogućnost novog života čitavim obiteljima i djeci koja mogu nastaviti rasti zajedno sa svojim vršnjacima.
Lana Omerza, dr.med.
subspecijalist pedijatrijske gastroenterologije, hepatologije i prehrane
KBC Zagreb