Ne tako davne 1963. godine mnogim osobama koje boluju od raznih bolesti koje dovede do zatajenja jetre, svojim povijesnim medicinskim zahvatom, Thomas E. Starlz pružio je nadu za novi život izvevši prvu transplantaciju jetre.
Tijekom zadnjih 50-ak godina, kako u svijetu pa tako i u Hrvatskoj, transplantacija ljudskih organa, tkiva i stanica, smatra se uobičajenim kirurškim postupkom koji je poboljšao kvalitetu života tisućama teško oboljelih ljudi. Moramo naglasiti kako je Hrvatska već duži niz godina među vodećim zemljama u svijetu po broju darivatelja kao i broju obavljenih transplantacija, kako jetre, tako i drugih organa, po broju stanovnika.
Pod pojmom „transplantacijska medicina“ smatramo suradničku medicinu niza specijalističkih medicinskih grana koja, između ostalog, uključuje i neizostavan rad specijalista psihijatra koji uključuje psihijatrijski pregled te, po potrebi, i nastavak psihijatrijskog ambulantnog tretmana ili bolničkog liječenja.
Psihijatrijski komorbiditet kod bolesnika, bilo da su u predtransplantacijskoj obradi ili posttransplantacijskom razdoblju, od iznimne je važnosti te predstavlja jedinstvenu priliku uključenosti psihijatra u liječenje, njegu te pomaganje, kako bolesnicima, tako i njihovim obiteljima, s ciljem rješavanja mnogih psihosocijalnih čimbenika koji prate postupak transplantacije.
Pri samoj pomisli da jedan organ kao što je jetra treba zamijeniti „tuđim organom“, ili da se „tuđi organ“ nalazi u našem organizmu, vrlo često je teško prihvatljivo te uzrokuje stres kod bolesnika. Zbog toga su i razna psihijatrijska oboljenja uobičajena kod bolesnika koji čekaju na novi organ ili su već transplantirani. Među njima, vodeće mjesto su simptomi iz anksiozno-depresivnog kruga zbog često dužeg razdoblja čekanja na novi organ, često bolne i složene medicinske postupke, uzimanje psihotropnih i imunosupresivnih lijekova, strah od odbacivanja organa te strah od smrti.
Svoju bitnu ulogu psihijatar ne završava obavljenom transplantacijom. Razlog tome je da narušena kvaliteta života bolesnika i ponovno uspostavljanje ravnoteže nakon transplantacije, predstavlja vrlo stresno iskustvo i često dovodi do psihijatrijskih poremećaja ili progresije već postojećih simptoma.
Spomenuti anksiozno-depresivni simptomi normalna su reakcija organizma s obzirom na samu situaciju u kojoj se bolesnik nalazi te izloženost stresu koji bolesnik proživljava u pred ili post transplantacijskom razdoblju. Također, bitno je naglasiti da se pravovremenom psihijatrijskom intervencijom, potporom i/ili u pažljivo odabranoj kombinaciji psihofarmaka (najčešće antidepresiva u kombinaciji s anksioliticima) kroz određeno razdoblje, simptomi, uglavnom, i povuku. Povlačenjem simptoma reducira se i psihofarmakoterapija uz uzajamnu suradnju bolesnika i psihijatra. Naglašavam da se psihofarmaci nikada ne prestaju uzimati „na svoju ruku“ kada se opisani simptomi povuku, nego se, u dogovoru sa psihijatrom, kroz sljedećih nekoliko tjedana reduciraju do potpunog ukidanja. U protivnom se, nažalost, ranije postojani simptomi znaju vratiti pa čak i biti izraženiji.
Za kraj želim naglasiti da je psihijatar liječnik kao i svaki drugi i ne treba biti stigma, nego poveznica koja može pomoći i poboljšati kvalitetu života. Stoga, bolesnik pri razgovoru s psihijatrom treba otvoreno, iskreno, bez srama i straha razgovarati o svojim psihičkim poteškoćama.
dr. sc. Krešimir Puljić, dr.med.
specijalist psihijatar
Klinika za psihijatriju Vrapče