Učestalost nealkoholne masne bolest jetre (non-alcoholic fatty liver disease – NAFLD) dramatično se povećava posljednjih desetljeća, paralelno s pandemijom debljine i dijabetesa tipa 2. NAFLD u svom težem obliku, tzv. nealkoholnom steatohepatitisu (NASH), tijekom godina kronične upale, dovodi do dekompenzacije jetrene ciroze te je time, u ovom trenutku, po učestalosti treća najčešća indikacija za transplantaciju jetre, nakon alkoholne i virusne jetrene ciroze.
NAFLD je bolest nakupljanja masti u jetri koje se obično slučajno otkriva na ultrazvuku abdomena ili nalazom poremećenih enzima jetre gdje je ALT (alanin aminotransferaza) obično veći od drugih enzima. Preduvjet za dijagnozu je isključivanje svih drugih bolesti jetre koje u nekoj od svojih faza daju sličan ultrazvučni izgled ili laboratorijska odstupanja. S obzirom na navike konzumacije alkolola, na NALFD se sumnja ako pouzdano znamo da bolesnik konzumira manje od 20 g alkohola dnevno (npr. ne više od 0,5L piva, 2dl vina dnevno) čime je bolest i dobila ime.
Dijagnoza se definitivno postavlja biopsijom jetre kod nejasnih slučajeva, no nju je poslijednjih godina zamijenila neinvazivna ultrazvučna metoda tranzijentne elastografije (FibroScan®) koja kvantificira stupanj masnoće (steatoze) i možda već prisutnu fibrozu (stupanj ožiljnog tkiva nastalog kod kronične upale). Elastografija se koristi i u dugotrajnom praćenju progesije bolesti ili uspjeha liječenja.
Uz dijagnozu NAFLD-a, najčešće se veže jedna od komponenti metaboličkog sindroma: debljina, dijabetes, hiperlipidemija i arterijska hipertenzija te se liječenje zasniva na terapiji tih poremećaja s naglaskom na redukciji 5 – 10 % tjelesne težine i svakako preporukom apstinencije od alkohola. Za izrazito pretile bolesnike, dolazi u obzir i barijatrijska kirugija, tj. različite kiruške metode na probavnom sustavu koje onemogućvaju prevelik unos hrane ili njenu apsorpciju i time zaustavljaju progresiju NAFLD-a.
Kada se kod bolesnika prvi puta postavi dijagnoza s već razvijenim komplikacijama ciroze, teško je reći je li NAFLD bila osnovna bolest koja je do toga dovela. Većinu se tih neprepoznatih dijagnoza ranije klasificiralo kao kriptogenu cirozu, tj. cirozu nepoznatog uzroka. Tada dijagnozu pretpostavljamo oslanjajući se na prisutnost ranije spomenutih komponenti metaboličkog sindroma.
Nakon transplantacije jetre može ponovno doći do razvoja NAFLD-a ako metabolički sindrom nije adekvatno liječen. S obzirom na to da osnovni lijekovi protiv odbacivanja pogoršavaju kontrolu dijabetesa, metabolizma masti i povećavaju krvni tlak, NAFLD se može razviti i u bolesnika koji ga prije transplantacije nisu imali. Multidisciplinarni pristup koji uključuje nutrinicionista nužan je za dobru kontrolu posttransplantacijskog rekurentnog ili novonastalog NAFLD-a. Bolest se ponovno vraća kod oko trećine bolesnika, no progresija je, srećom, spora tako da tek 10 % bolesnika razvije značajno oštećenje jetrenog grafta nakon 5 godina od transplantacije.
Za kraj je važno napomenti da u pogoršanju pandemije debljine i dijabetesa kod samih donora jetre možemo očekivati veću učestalost NAFLD-a. Takve jetre smatraju se nešto manje kvalitetne, no uz adekvatnu procjenu – da je steatoza manja od 30 % – uspješno se transplantiraju dobro odabranim primateljima bez većih komplikacija i time značajno smanjuju čekanje na transplantacijskim listama.
Ivan Bogadi, dr. med.
specijalist internist, gastroenterolog
KB Merkur