Broj transplantiranih bolesnika u svijetu je u stalnom porastu. Zahvaljujući napretku imunosupresivne terapije preživljenje organa bez odbacivanja je poboljšano, ali infekcije su postale glavni izvor komplikacija nakon transplantacije.
Mogući izvori zarazne bolesti su raznovrsni, u rasponu od uobičajenih bakterija i virusa koji uzrokuju bolest u općoj populaciji do netipičnih uzročnika koji su klinički značajni samo uz uzimanje imunosupresivne terapije – oportunističke infekcije.
Simptomi bolesti mogu biti maskirani ili slabije izraženi, zbog toga se dijagnoza infekcije često može postaviti tek u uznapredovalom tj. proširenom stadiju bolesti. Ovo se posebno odnosi na gljivične i virusne infekcije koje se kod velikog broja slučajeva pojavljuju bez povišene tjelesne temperature, uz nespecifične simptome.
Izbor antimikrobne terapije je složen i potrebno je uvažiti nužnu agresivnost liječenja s učestalijim interakcijama lijekova u ovoj skupini bolesnika kao i mogućim nuspojavama zbog poremećene farmakokinetike lijeka s obzirom na disfunkciju transplantiranog organa.
Danas se u periodu oporavka nakon transplantacije naglasak stavlja na prevenciju infektivnih komplikacija, antimikrobnu profilaksu i cijepljenje uz procjenu rizika za različite uzročnike. Rizik infekcije određenim uzročnikom ovisi o vremenu nakon transplantacije i može se podijeliti u rani period, do mjesec dana, srednji, koji obuhvaća razdoblje do 6 mjeseci, i kasni više od 6 mjeseci iza transplantacije.
U prvom mjesecu najčešće su infekcije vezane uz sam zahvat transplantacije, a obuhvaćaju rezistentne uzročnike kao npr. MRSA; VRE, Candida non albicans, Clostridoides spp. koji uzrokuju infekciju operativne rane, drenova, katetera, kolekcija uz transplantirani organ. Također može doći i do reaktivacije latentnih uzročnika kod primatelja zbog ranije kolonizacije (aspergilus, Pseudomonas spp).
Srednji period oporavka (1.- 6. mjesec) obilježen je visokim dozama lijekova protiv odbacivanja što izlaže bolesnika oportunističkim infekcijama poput polioma virusa (BK, JC), reaktivacije virusnih hepatitisa, CMV, Pneumocystis, Cryptoccocus, nocardia, listeria i slični.
Nakon 6 mjeseci sa stabilizacijom doze imunosupresivnih lijekova i boljim oporavkom bolesnika dominiraju klasični uzročnici upala pluća i infekcija urinarnog trakta, ali i gljivične infekcije mucor sp. te EB virus, Legionella.
Standardna antimikrobna profilaksa danas varira između transplantacijskih centara ovisno o prevladavajućim uzročnicima, ali standardno uključuje flukonazol u prevenciji gljivične kolonizacije probavnog trakta, valganciklovir (CMV, HSV) i trimethoprim-sulfamethoxazol kao profilaksa protiv Pneumocystis jirovecii, Listeriae i Nocardiae.
Vrlo je važno prije svakog liječenja odmah učiniti adekvatnu mikrobiološku obradu kako bi se izolirao točan uzročnik, uzeti u obzir faktore rizika za pojedinog bolesnika (rekurentne infekcije, prisutnost kolekcije tekućine kao npr. ascites, limfocele, pleuralni izljev) i antibiotsku terapiju započeti odmah u slučaju sumnje i to antimikrobnim lijekovima širokog spektra do dolaska MKB nalaza.
Zahvaljujući ovom pristupu kod transplantiranih bolesnika, usprkos učestalijim infekcijama, rizik smrtnog ishoda u odnosu na opću populaciju nije povišen.
Branislav Čingel, dr.med.
KB Merkur