Suradnja bolesnika sa transplantacijskim timom: Nužan preduvjet za dugovječnost transplantiranog bubrega

Presađivanje bubrega predstavlja metodu izbora liječenja završnog stadija kronične bubrežne bolesti. Jednogodišne preživljenje bolesnika i transplantiranog bubrega je preko 92%. Dugogodišnji ishodi su nešto lošiji, tako da 5 godišnje preživljenje bubrega u europskoj populaciji iznosi oko 84%.

U narodu se kaže da je „čovjek svoj najbolji doktor“ drugim riječima čovjek sa presađenim bubregom može itekako utjecati na ishod uspjeha svoga liječenja.

Postoji niz čimbenika koji utječu na dugovječnost transplantiranog bubrega. Dio njih su medicinski: poput podudarnosti, kvalitete organa, opće kondicije primatelja i dr.

Ali jedan od ključnih je svakako suradnja bolesnika sa liječnicima i medicinskim sestrama u transplantacijskoj ambulanti. Naime transplantacija bubrega nije obična operacija. Sam postupak je sličan drugim operativnim zahvatima, ali velika posebitost transplantacije je što se radi o presađivanju „stranog – tuđeg“ tkiva u organizam bolesnika. Naš organizam i imunološki sustav prepoznaju „strano“ tkivo i pokušavaju ga uništiti, slično kao što se bore sa virusima ili bakterijama. Ukoliko bolesnik ne bi uzimao lijekove za „utišavanje imunološkog sustava“ došlo bi do naglog odbacivanja bubrega. Lijekovi protiv odbacivanja moraju se uzimati doživotno prema točnim uputama. Izostavljanje terapije dovodi do vrlo brzog gubitka transplantiranog bubrega.

Dodatno uz cjeloživotnu potrebu uzimanja lijekova potrebne su redovite kontrole i briga o transplantiranom bubregu. Kada se je jednom učini transplantacija, to je novi organ o kojem treba „brinuti“ u suradnji sa transplantacijskim timom. Osim redovitog uzimanja lijekova, potrebna je uravnotežena, zdrava prehrana, fizička aktivnost i savjeti o postupanju u slučaju lakših ili težih komplikacija.

U kasnijem post-transplantacijskom tijeku potrebni su detaljni sistematski pregledi kako bi se pravovremeno utvrdile moguće nuspojave i neželjeni učinci dugotrajne terapije. Kontrole se, u ranom periodu nakon transplantacije, uobičajeno zakazuju po dva puta tjedno, potom sa odmicanjem vremena bolesnici dolaze u ambulantu jedanput u dva tjedna,a kasnije jednom mjesečno te nakon 1 godine jednom svakih 2-3 mjeseca. Kontrole su nužne cijeli život. Tako učestale kontrole omogućuju rano prepoznavanje potencijalnih problema i njihovo pravovremeno rješavanje, a samim time se poboljšava i pokušava što više produžiti vijek trajanja presađenog organa.

Nama liječnicima je od iznimne pomoći što naši bolesnici rado dolaze u naše ambulante, jer smo zajedno značajno učinkovitiji u brizi o njima i njihovim transplantiranim organima.