Iako su prvi praktični zahvati i eksperimenti s transplantacijom tkiva i organa započeti čak krajem 19. stoljeća, stvarna otkrića i usavršavanje tehnika doživjeli su najveći pomak tijekom 20. stoljeća. Na prostorima tadašnje Kraljevine Jugoslavije, 1933. godine u Zagrebu prvi je put transplantirana rožnica, točno 28 godina nakon prve uspješno transplantirane rožnice u Austriji.
Odličje svakog dobrog zdravstvenog sustava jest praćenje novih informacija i trendova te dijeljenje vlastitih saznanja svijetu. Na taj način omogućuje se višesmjerna komunikacija stručnjaka i istraživača kako bi zajedničkim snagama unaprijedili čovjekovo znanje. Isto vrijedi i za procese transplantacije; pripreme za transplantacije odvijaju se kroz svladavanje kirurške tehnike na eksperimentalnim životinjama, posjetama i boravkom u inozemnim centrima za transplantaciju.
Omogućavanje transplantacije puno je složeniji proces od samog savladavanja kirurškog zahvata; da bi do nje došlo, bitni su procesi pripreme i postoperativni procesi; bitna su kako medicinska tako i primjerice biokemijska saznanja (otkrića imunosupresivnih lijekova i slično) te suradnja cijele svjetske i nacionalne istraživačke zajednice. Tako je primjerice velik korak prema razvoju transplantacije bubrega u Hrvatskoj, koja se tada u svijetu sve češće istraživala i primjenjivala, bio uvođenje redovite dijalize koja je u Rijeci započela s radom 1966. godine pod vodstvom prof. dr. Jerka Zeca.
Osim samih znanstvenih zajednica, bitni su i zakoni koji dopuštaju doniranje organa prethodno preminulih osoba.
U priloženoj lenti pogledajmo kako je napredovala hrvatska transplantacijska medicina.
