O TRANSPLATACIJI
Koje organe i tkiva možemo donirati?
Transplantacija organa i tkiva često je puta jedini način na koji se pacijentu može pomoći da preživi ili mu se omogući zadovoljavajuća kvaliteta života.
Organi i tkiva mogu se donirati s umrlih (kadaveričnih) ili živih osoba. U prvom slučaju svaka osoba, kod koje je potvrđena moždana smrt u skladu sa zakonima države u kojoj živi, može postati donor organa ili tkiva. Živi donori, s druge strane, daju svoj pristanak na doniranje organa ili tkiva uz prethodno odobrenje medicinskih stručnjaka koji rade zdravstvenu provjeru potencijalnih donora i provjeravaju kompatibilnost donorovih i primateljevih organa i tkiva.
Umrli (kadaverični) donori mogu donirati sljedeće organe: srce, pluća, bubrege, jetru, gušteraču i tanko crijevo te sljedeća tkiva: rožnicu, bjeloočnicu, srčane zaliske i krvne žile, koštano tkivo, uključujući tetive i hrskavicu. Živi donori mogu donirati sljedeće organe i tkiva: dio jetre, jedan od dva bubrega, jedan od dva plućna krila, krv, koštanu srž i kost.
Kako bi transplantacija bila uspješna, organi, tkiva i stanice trebaju biti transplantirani unutar odgovarajućeg roka. O tome brinu posebni medicinski stručnjaci i institucije zadužene za očuvanje, transport i dodjelu organa.
Bubrezi
Kronična bubrežna bolest i njene posljedice najčešći su razlozi zbog kojih pacijenti trebaju transplantaciju bubrega. Posljednja faza kronične bubrežne bolesti dovodi do zatajenja bubrega i stvara potrebu za transplantacijom bubrega. Bubreg mogu donirati živi i umrli (kadaverični) donori. Živi donori najčešće su najbliži članovi obitelji tog primatelja bubrega kako bi se osigurala kompatibilnost organa i preveniralo njegovo odbacivanje. Najveća prednost transplantacije organa od živog donora je u značajno smanjenom vremenu čekanja na transplantaciju kao i to što takav bubreg bolje i duže traje od bubrega dobivenog od umrlog (kadaveričnog) donora.
Srce
Transplantacija srca najčešće se provodi kod terminalnog zatajenja srca, tj. kod ozbiljnijih srčanih tegoba kao što su: kardiomiopatija (bolest srčanog mišića), zatim miokarditis (upala srčanog mišića) te sužavanje ili blokada krvnih žila koje dovode do otkazivanja srca. Mnoge srčane tegobe mogu se liječiti lijekovima, no za neke pacijente, kod kojih je bolest uznapredovala, transplantacija srca je jedini način kojim se tim pacijentima može spasiti život.
Jetra
Transplantacija jetre danas je široko rasprostranjena metoda liječenja akutnog ili kroničnog zatajenja jetre. Postoje dvije vrste transplantacije jetre: transplantacija cijele jetre s umrlog (kadaveričnog) donora te transplantacija dijela jetre sa živog donora. Kod tzv. split liver transplantacije s umrlog (kadaveričnog) donora, donorova jetra se podijeli na dva dijela te se transplantira dvojici primatelja.
Pluća
Pluća su dišni organ koji naše tijelo opskrbljuju kisikom. Ovisno o potrebi pacijenta, moguća je transplantacija jednog ili oba plućna krila. Ponekad se transplantacija pluća obavlja istodobno s transplantacijom srca. Glavni razlozi zbog kojih pacijentu treba transplantacija pluća su kronična plućna bolest, idiopatska plućna fibroza, cistična fibroza te plućna hipertenzija (povišeni krvni tlak u plućnim arterijama). Transplantacija pluća traje u prosjeku između 4 i 12 sati.
Tanko crijevo
Tanko crijevo je dio gastrointestinalnog trakta smješteno između želuca i debelog crijeva. Transplantacija ovog organa nije uobičajena, a provodi se isključivo kod zatajenja samog tankog crijeva. Zatajenje može biti uzrokovano ekstenzivnom i uznapredovalom Kronovom bolesti, nekim ozbiljnijim probavnim poremećajima te kod sindroma kratkog crijeva (koji može nastati nakon operativnog uklanjanja dijela tankog crijeva). Prva uspješna transplantacija tankog crijeva provedena je 1988. godine, a danas više od 85% transplantiranih primatelja preživi s ovim transplantiranim organom godinu dana ili duže.
Gušterača
Gušterača je dugački organ, smještena u trbušnoj šupljini ispod želuca i pored početnog dijela tankog crijeva (dvanaesnika). Gušterača regulira i stvara hormone, posebice inzulin koji je zadužen za regulaciju razine šećera u krvi. Gušterača je često puta transplantirana zajedno s bubrezima ponajviše kod pacijenta koji imaju zatajenje bubrega povezano s dijabetesom tipa 1.

Donori
Tko može biti donor?
Postoje dvije osnovne kategorije: živi i umrli (kadaverični) donori.
Živi donori
Živi donori najčešće su bliski srodnici ili emocionalno bliske osobe poput supružnika transplantiranog pacijenta. U nekim je zemljama dozvoljeno i tzv. altruističko doniranje pri kojem donor ne poznaje primatelja organa te s njim nema nikakve bliske veze. Ovakav tip doniranja organa strogo se nadzire kako ne bi došlo do zloupotrebe istog.
Živi donori mogu u svrhu transplantacije donirati dio jetre, jedan od dva bubrega, jedan od dva plućna krila, krv, koštanu srž i kost.
Osoba mlađa od 18 godina može postati donor samo u specifičnim situacijama (kao što je doniranje organa osobi s kojom je u krvnom srodstvu, npr. brat ili sestra). Donirati organe mogu osobe koje su fizički i psihički zdrave, u dobrom općem stanju te koje ne boluju od kroničnih bolesti kao što su dijabetes, visoki krvni tlak, karcinom ili neke značajne upale.
O uzimanju organa od živog donora u svrhu transplantacije odlučuje stručni tim transplantacijskog centra i njegovo etičko povjerenstvo. U slučaju postojanja rizika po život i zdravlje živog donora, organ se ne smije uzeti ni transplantirati.
Umrli (kadaverični) donori
Prepoznavanje potencijalnog donora i temeljit evaluacijski proces najvažniji su dijelovi uspješne transplantacijske procedure. Kod procesa evaluacije najvažnije je utvrditi uzrok smrti donora. Ne postoji strogo postavljena dobna granica donora. U načelu, organi mogu biti donirani i od strane osobe mlade poput novorođenčeta, ali i osobe od 75 godina životne starosti, međutim o životnoj dobi donora će ovisiti koji organi će se donirati.
Tijekom procesa evaluacije važno je utvrditi i sve faktore rizika. Oni uključuju ispitivanje donorove povijesti bolesti te povijesti malignih bolesti, aktivne upale kao i sve druge bolesti koje mogu utjecati na rad transplantiranih organa, poput dijabetesa i hipertenzije. Briga o zdravlju i povijest ponašanja donora također se provjerava s donorovom obitelji, poput pušenja, konzumacije alkohola, korištenja lijekova i putovanja, posebice u endemična područja gdje bi postojala mogućnost zaraze od parazita i virusa. Tetovaže i piercing predstavljaju značajan rizik jer povećavaju opasnost zaraze primatelja organa hepatitisom ili HIV-om.
Dijagnoza moždane smrti
Najveći broj organa za transplantaciju dolazi od pacijenta s dokazanom moždanom smrću, prije koje ne može započeti proces transplantacije. Kroz povijest se mijenjala definicija proglašenja trenutka smrti osobe. Nekada se mislilo da je trenutak kad je osoba prestala disati i srce joj je prestalo kucati bio trenutak smrti. S razvojem medicinske tehnologije i tehnika kao što je oživljavanje, postalo je jasno da je prava granica između života i smrti zapravo moždana smrt. Moždana smrt je ona točka nakon koje više nema povratka u život.
Moždana smrt predstavlja nepovratni prekid funkcije velikog i malog mozga te moždanoga debla i najvažnija je dijagnoza u medicini jer ima mnogostruke medicinske, etičke i pravne implikacije.
Nakon postavljene dijagnoze moždane smrti, održavanje rada pluća radi se uz pomoć mehaničke ventilacije, tzv. umjetnog disanja, pomoću čega se može umjetno podržavati funkcija srca i krvne cirkulacije. Važno je naglasiti da u tom trenutku više nema održavanja života, nego samo održavanja funkcija organa. Obitelj preminulog pacijenta često se teško nosi s viješću o moždanoj smrti svoje voljene osobe te se toj situaciji treba pristupiti uz maksimalno razumijevanje i suosjećanje.
Smrt mozga utvrđuje se pomoću dva uzastopna klinička pregleda, a potvrđuje jednim od instrumentalnih testova. Klinički pregledi između ostalog uključuju: reakciju zjenice na svjetlo (ili odsustvo iste), kornealni refleks, faringealni i druge refleksi (ili odsustvo istih), kao i odsutnost spontanoga disanja te atoniju mišića. Instrumentalni testovi koji potvrđuju smrt mozga uključuju elektroencefalogram i transkranijsku sonografiju.
Kako razlikovati komu od moždane smrti?
Pacijent u stanju kome ima mozak koji nastavlja raditi te je oporavak takvih pacijenata moguć i ovisi o stupnju oštećenja mozga. No u slučaju moždane smrti, rad mozga je nepovratno zaustavljen. Moždana smrt može također biti potvrđena intrakranijalnim pregledom dotoka krvi. Ako nema dotoka krvi u mozak, moždane stanice prestaju primati kisik i hranjive tvari te umiru. Nažalost, mozak pacijenta se iz tog stanja više ne može oporaviti te tada nastupa moždana smrt.
Reference:
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske; Vodič za kvalitetu i sigurnost u transplantaciji organa, tkiva i stanica, 2004
https://gov.hr/moja-uprava/obitelj-i-zivot/smrt-i-nasljedjivanje/darivanje-organa/508
https://zdravlje.gov.hr/UserDocsImages/2079
www.hdm.hr/2015/11/11/mozdana-smrt-sm-medicinski-postupak/
https://www.betterhealth.vic.gov.au/health/conditionsandtreatments/brain-death
TX_2021_0067_AB